Arheološki nalazi na području općine Sopje potječu iz pretpovijesnog doba, a u 14. stoljeću zabilježeni su crkva Sv. Marije Magdalene u Sopju, a još starija naselja su Novaki i Vaška, koji se spominju već 1014. godine.

U Vaškoj je tako bio samo stan viteškog reda Templar, a nakon njih u 14. st. red Ivanovaca i Augustinovaca. Već u 9. st. arhiđakonat Vaška ima 18 župa, a Novaki su bili značajni po župi koja je u razdoblju 11.-13. st. obuhvaćala područje veće od područja nekadašnje općine Podravska Slatina.

Za vrijeme Turaka spominje se utvrda u Sopju, a potpuno opustijele krajeve 1692. godine počinju naseljavati Hrvati, da bi se 1694.god. obnovila župa. Ovo područje potom potpada pod Virovitičko vlastelinstvo, kasnije i Virovitičku županiju.

Ranosrednjovjekovno groblje Josipovo (Ciganka)

Oko 500 m sjeverno od sela Josipovo (Ciganka) u općini Sopje, otkrivene su 1939. godine nakitne tvorevine koje su upućivale na postojanje ranosrednjovjekovnoga groblja bjelobrdske kulture. Tijekom pokusnih arheoloških istraživanja, koja je u razdoblju od 1989. do 1995. godine obavila ekipa Instituta za arheologiju, u suradnji s djelatnicima Zavičajnog muzeja grada Slatine i Gradskog muzeja Virovitice, otkriveni su dijelovi rodovskog kostumoga groblja na redove. Na blagom koničnom brežuljku nadmorske visine 119 m, poznatom pod nazivom Mesarna, za pokusnih iskopavanja tijekom 1989., 1990. i 1995. godine otkriven je segment nekoć, zacijelo, većega bjelobrdskog groblja. 

Zasad je otkriveno sveukupno 15 grobnih cjelina. Pokojnici su bili ukopavani u sloj eolskog laporas-tog pijeska, na prosječnoj dubini 0,35-0,45m. Nije bilo vidljivih tragova grobnih jama. Poneke su grobne cjeline tijekom ranijih poljodjelskih radova bile oštećene. To se posebice odnosi na plitke ukope djece. Za iskopavanja otkriveno je sedam ženskih i pet muških grobova, dok su u tri slučaja otkriveni grobovi djece. Orijentacija grobova varirala je pretežito između 68°-86°. Trup pokojnika bio je u pravilu položen u smjeru istok-zapad, tj. s glavom pokojnika na zapadu. Što se tiče položaja podlaktica (njem. Totenges-tus), prepoznate su tri temeljne inačice. Najčešće su podlaktice bile uz trup pokojnika, potom na trbuhu, odnosno u karfici. Razmak između redova grobova iznosio je oko 2 m, dok se međusobni razmak grobnih cjelina mjenjao 1-1,5 m. U čak devet od petnaest istraženih grobnih cjelina otkriveni su pokretni arheološki nazivi u funkciji grobnog inventara. Riječ je o ukrasnim tvorevinama iz bogatoga oblikovanog registra bjelobrdske kulture.    
Bušeni srebrni denar ugarskog kralja Andrije 1. (1046.-1061.) Josipovo, grobna cjelina 

Među inventarom grobnih cjelina razlikujemo: lijevane srebrne rustikalne grozdolike naušnice tzv. volinjskog tipa, srebrne i brončane karičice s petljom u obliku slova S, ogrlice-đerdane s perlama od puhanog stakla, gline, rožine i perforiranog facetiranog ametista i fluorita, šuplje brončane praporce i puceta, potom srebrne prstene raznih inačica oblika i perforirane srebrne novčiće ugarskog kralja Andrije I (1046-1061.). Na osnovi dosad prikupljenih podataka, oblikuje se prvobitna slika o ranosrednjovjekovnom rodovskom kosturnome groblju na redove kraj sela Josipovo. Groblje predstavlja zrcalnu sliku ranosrednjovjekovnog sela, kojega valja očekivati i tražiti u njegovoj okolici. Pučanstvo pretpostavljene ruralne aglomeracije pokopavalo je pokojnike na jugozapadnoj padini brežuljka Mesarna u veoma pravilnim redovima i bez tragova višeslojnog ukopa. Prostor pokopavanja nalikuje elipsi i pruža se na jugozapadnu i jugoistočnu padinu brežuljka.
Kartiranjem grobnih nalaza dobiveni su pouzdani temeljni podaci za analizu tzv. vodoravne stratigrafije groblja. Zasad su prepoznate dvije uzastopne faze pokopavanja. Na temelju pokretnih nalaza, tj. grobnog inventara, otkrivenog tijekom dosadašnjih istraživanja, može se groblje kraj Josipova datirati u posljednju trećinu 11. stoljeća. Bogatstvo grobnog inventara upućuje na postojanje imućnije ruralne zajednice. U blizini riječnih prijelaza preko Drave kraj sela Sopje i srednjovjekovne prometnice koja povezuje podravski dio Slavonije s Karpatskom kotlinom - ta je seoska zajednica, obrađujući plodne poljodjelske površine, predstavlja prototip života u ranom srednjovjekovlju.

Prestanak pokopavanja u rodovskome groblju kraj sela Josipovo uslijedio je u trenutku uspostavljanja stalnoga crkvenog groblja, zacijelo, u arealu sakralnog objekta Sv. Marije Magdalene u selu Sopje, oko tri kilometra sjevernije od položaja bjelobrodskoga grobišta. S obzirom na vjerske propise vladara iz kraljevske kuće Arpadovića, posebice Ladislava I. (1077-1095) i njegovih nasljednika, u kojima se ozakonjuje obveza ukopa in atriis ecclesiarum, može se pretpostaviti prekid pokopavanja na groblju Josipovo na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće. Naselje Sopje možemo pratiti još u srednjem vijeku kao i mnogobrojna naselja u području oko Drave i južne Podravine. Neka naselja su nestala i nema im ni traga, a neka postoje još i danas. U najstarijem popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine spominje se i župa Sv. Marije Magdalene Sopje, kao jedna od 19 župa arhiđakonata Voška.

U popisu župa Zagrebačke biskupije i iz 1501. godine spominje se župa u Sopju. Prodorom Turaka i osvajanjem Slavonije 1526. godine, domaće hrvatsko katoličko stanovništvo je poubijano, a dio je odselio u sigurnije krajeve. Prije dolaska Turaka u Slavonskoj Podravini postojale su mnogobrojne utvrde. Utvrde u Sopju prije provale Turaka, obnovljene i pojačane za obranu. Turci su osvajali i utvrdu i područje današnje općine Sopje, te 1567. utvrdu obnovili i doveli svoju posadu. Sopjanski kraj oslobođen je od Turaka 1684. kao i Slatinsko područje. General Dunvald u svom izvještaju navodi da je Sopje porušeno i spaljeno.

Kanonskom vizitacijom 1694. Sopje se spominje kao župa, a 1698. navodi se 300 stanovnika u Sopju, taj podatak se nalazi u popisu Slavonije, koliko je stanovnika pripadalo pod Carsku komunu. Godine 1763. od župe Sopje odvojili se Sladojevci i postali samostalna župa sa naseljima: Slatina, Kozice, Donja i Gornja Bukovica. Prvi svećenici u Sopju nakon pretjerivanja Turaka bili su fratri: Franc Imacz (1748), Laurentius Benesich (1748 - 1751), Paulus Tuškan i Bonaventura Jurjević, a Zagrabia(1751 - 1756).

Prvi svećenik u župi Sopje poslije franjevaca bio je Andrija Sluzenta rođen u Virovitici od 1756. do 1770. godine. Jedan od znamenitih svećenika je bio Franjo Kiš rođen u Slado-jevcima 1873., a zaređen za svećenika 1897. u Đakovu. Od 1940. živio je kao umirovljenik u Slatini gdje je i umro 1947. godine. Župnik Kiš je 1914. i 1915. godine renovirao crkvu u Sopju izvana i iznutra. Crkvu je oslikao Rasta Rojnij. Tada su postavljena dva nova pokrajna oltara Sv. Vida i Sv. Josipa, a glavni oltar je potpuno renoviran i napravljene su nove orgulje. Od 01.09.1984. pa do 04.12.1999. godine župnik je bio Vladimir Škrinjarić, od 04.12.1999. godine pa do 17.08.2005. godine župnik je Tomislav Pavlović, od 17.08.2005 vođenje župe preuzeo je sadašnji župnik Josip Pendžić. Župi Sopje danas pripada Vaška koja je imala crkvu još u 11. stoljeću. Kapela je izgorjela u požaru 1936. Kapela je posvećena Sv. Jakovu zaštitniku sela.

U Novakima je kapelica Ime Marijino. Zvonik u Predrijevu posvećen je Sv. Mihaelu, a blagoslovljen je 1935. godine. Godine 1998. na inicijativu svećenika Vlade Skrinjarića i mještana podignuta je nova crkva Sv. Leopolda u Novoj Šarovki. U središtu Sopja na raskrižju puteva za Čađavicu, Suhopolje i Slatinu podignut je 1906. zavjetni pil Sv. Florijana.  

Sopje imalo svoj kaštel, vlasništvo Ivana Rachkusa i Martina Bet-lena (ili Beglina) koji su se zvali sopjanski (1463. godine). Nakon dolaska Turaka od toga kaštela nije ništa ostalo. Za vrijeme turskog vladanja Sopje je bilo opasano zemljanim opkopom i utvrđeno palisadama, a oko zemljanih bedema i opkopa nalazio se jarak ispunjen vodom. Obranu je pojačalo i nekoliko topova.